Doživite Maroko
Jedrotours.com
PUTURIST.COM
Jedrotours
Create your own banner at mybannermaker.com!
Blog
petak, prosinac 17, 2010
Dok ne napišemo novi post, postavili smo davno obećanu galeriju puta u Saharu... Nadamo se da će te uživati, barem deseti dio onoga što smo mi tamo proživjeli... Pozdravi drž te se...

Jedruska @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
petak, prosinac 10, 2010


Planina Atlas opet je uzimala maha, lelujajući u punini svojih zavoja, uspona i padova. Raslinja je bilo sve manje, a želučanih problema i pauza sve više. Vozač, kodnog imena Režo, davao si je oduška na neprimjeren način, a kazna zbog prekomjerne brzine koju je zaradio, bila je više u dekorativnoj službi, no što ga je naučila pameti. Nekih sat vremena kasnije stali smo u gradić simpatičnog naziva Ouarzazate. Mjesto sa 50-tak tisuća stanovnika, posljednje veliko utočište Marokanaca prije golemog pješčanog diva. Žila kucavica grada, odnosno jedini izvor prihoda lokalnoj Upravi dva su ogromna filmska studija gdje se snimaju gotovo svi sjevernoafrički, a ništa manje ni oni holivudski filmovi milijunskih produkcija.

Suhi zrak i kratki ručak pod toliko potrebnom natstrešnicom stabilizirali su želučanu kiselinu pa smo se odlučili krenuti na posljednji dio puta, ka našoj krajnjoj destinaciji - Zagori. Gradić sa jedva tri tisuće stanovnika, koji se nalazi na gotovo na samoj granici sa Alžirom, vidjeli smo tek kroz prljavo staklo kombija. Zaustavili smo se nekih kilometar van grada kako bi ciljano kupili zaštitu za jahanje na devama. Minornu novčanu prevaru pregrizli smo, shvativši kako nas svega dvjestotinjak metara dalje čekaju naše osobne deve. U međuvremenu, slatkoj dječici koja su nas stalno okruživala, podijelili smo nekoliko dirhama, navukavši si suze na oči kada smo zauzvrat dobili  vješto napravljeno Devu od suhog palminog lišća, amajliju koju čuvamo i danas.

Da deve nisu udobno prijevozno sredstvo mogli smo zaključiti još samim pogledom na to jednogrbo čudo životinjskog svijeta, međutim euforija koja smo osjećali nije dala pesimizmu mjesta. Sat i pol truckanja po mraku doživljaj je koji baš i nismo očekivali kada smo zamišljali jahanje pustinjom, a još smo se i pitali što bi bilo da Režo nije obarao svoje rekordno vrijeme ovog 670 kilometara dugog puta od Marrakecha.  Kada su nam na tečnom berberskom napokon rekli da se sjašimo, našli smo se oči u oči  s mrklim mrakom pa smo morali doslovno napipati trošnu tkaninu svog prenoćišta. Sedmero premorenih ljudi zasjelo je u šator te uz petrolejske svijeće, vino i tradicionalna berberska jela, stalo čavrljati o zgodama na putovanjima svijetom.

Ugođaj je svakako pojačala i pješčana oluja koja je ubrzo počela pa su sve opcije druženja na otvorenom propale. Kao utješna nagrada, u šatoru su se pojavili svirači, koji su improvizirajući po improviziranim instrumentima dobrih pola sata zabavljali pijano društvance. Oko ponoći vrijeme nam se ipak smilovalo pa smo krenuli  lunjati po dinama, gdje smo naišli na simpatičnu skupinu Iraca koji su se častili marokanskom čokoladom. Nudili su, probali smo i bili smo sretni... Svi zajedno polegli smo na golemu dinu i zagledali se u stotine tisuća zvijezda na nebu. "Moj pokojni otac uvijek mi je govorio: Sine, Sahara je hotel sa tisuću zvjezdica", procijedio je omanji Berber pojavivši se iz mraka, a mi smo onako zavaljeni u meki i podatni pijesak mogli samo kimnuti glavom u znak odobravanja.

Jedruska @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 9, 2010
Za sve koje smo imalo zainteresirali našim malim putopisom iz Maroka imamo obavijest!

Odlučili smo prionuti poslu i nastaviti pisanje naše avanture "putevima hašiša". Znamo da nismo baš ažurni, ali za dobru priču nikada nije kasno :D.

Nadamo se kako uskoro slijede i drugi putopisi... Hvala na pažnji...

Jedruska @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 30, 2010
Evo nakon dugo vremena smo uhvatili vremena i nadamo se kako će sad vremenski rezmaci postova biti nešto rijeđi...

Dakle, noć smo preživjeli kako-tako, a jeza se nastavila ujutro ulaskom u WC, koji nije opran barem mjesec dana. Upriličili smo instant higijensku ceremoniju i krenuli pokupiti stvari. Zveckanje noževa i tanjura u predvorju značilo je da je na rasporedu doručak i prvo jutarnje sunce na obali Atlantika. Kao što ćemo se i kasnije uvjeriti, u svakom mjestu gdje smo boravili, doručak se sastoji od tri naizgled jednostavne, ali ukusne namirnice: kruha, marmelade i maslaca. Nakon jutarnje okrijepe pozdravili smo domaćine i napustili ovo sablasno mjesto. Odlučili smo provjeriti kako izgledaju ulice kojima smo sinoć lutali kada ih okupa danje svjetlo.

Inače, kada dođete u ovaj ogroman grad prvo mjesto gdje će vas uputiti jest džamija Hasana 2. Naime, riječ je o trećem po redu najvećem vjerskom domu muslimana na svijetu, ali i vlasniku najvećeg minareta svijeta, koji se proteže do nebeskih 210 metara. U ovoj ogromnoj građevini se istovremeno može moliti 25 tisuća vjernika i jedina je džamija u koju mogu ući ne-muslimani. Dvije trećine džamije napravljene su na oceanu, a teško je reći je li impresivnija izvana ili iznutra. Na trgu ispred džamije može stati preko sto tisuća vjernika što dovoljno govori o glomaznosti iste.

Nakon što smo u unutrašnjosti džamije od jedne hrvatske grupe doznali kako su platiti put u Maroko nevjerojatnih 18 tisuća kuna, okruženje nam je postalo još svjetlije i ljepše. Likovajući, zaputili smo se prema medini. Kao što smo već rekli, u medini žive najsiromašniji stanovnici grada, zbog čega smo upravo u njoj i dobili svoju prvu kulturološku šamarčinu. Da, zaboravili smo da je nedjelja i da ćemo u rijeci ljudi doploviti do placa, koji je vrištao u tisućama slika i zvukova. Odjednom smo umjesto turobnih sivih zidova sa svih strana bili okruženi bogatom ponudom, koja je varirala od svježe ribe, mesa, žitarica, povrća, na koncu i svega što jedan može zamisliti.

Uistinu je zapanjujuće i zbunjujuće doživjeti kako upravo ispred tebe kokoš biva izvađena iz kaveza, a onda i dekaptivirana. Još gluplji jest osjećaj kada shvatiš da se jedino ti od svih tih ljudi čudiš tome. Suzdržiš se od bljuvanja, okreneš glavu nadesno, gdje je upravo u tijeku vađenje utrobe omanje svinje. Na istom stolu, nekih pola metra dalje, sječe se sirova riba na ploške, a sve je prožeto krikovima baba koje se tuču i vrijeđaju nad štandom krumpira. Tko je mogao znati da je stara pazarska ptica Behe taman dobio novu pošiljku sa sela, mladih, ali ono pravo slatkih krumpira.

Jednom kada upadneš u tu rijeku ljudi na placu, nema ti spasa. Moraš jednostavno odraditi svih tih nekoliko kilometara. Jedina šteta u svemu tome jest što kada dođeš na pola, već zaboraviš sva ona čuda koja si vidio na samom početku. Ako još kojim slučajem ničim izazvan vikneš Mustapha Hadji, prestaje prodaja i slijedi jedan veliki znak odobravanja i pljesak. Inače, Mustapha Hadji je najbolji marokanski nogometaš svih vremena, ikona. Kada stranac u Maroku izgovori njegovo ime, u pravilu su mu sva vrata otvorena. Sasvim je druga stvar što su  kuće toliko sablasne da kroz neka vrata vjerojatno i neće željeti proći.

Više-manje uspješno smo odradili plac, nakon čega smo se zaputili prema uređenijem dijelu grada. Već nakon kilometar šetnje shvatili smo da se okruženje grada sasvim promijenilo. Siromaštvo medine zamijenili su veliki bulevari, prostrani parkovi i sjajno uređene građevine i ulice. Bio je to Maroko u punom sjaju. Fontane, goleme aleje, kafići, brižno uređeni parkovi u kojima ljudi masovno uživaju, bilo da šetaju ili leže po travnatim površinama. Naravno onim travnatim površinama koje ne okupiraju stotine djece u potrazi za komadom zemlje gdje mogu od jaketa napravit golove i prionuti najomiljenijom im stvari, nogometu.

Oduševljenje se u popodnevnim satima splaslo, kada smo shvatili da nitko u gradu ne zna gdje je kultni Ricks Caffe, popularno mjesto iz čuvenog filma Casablanca. Ricks smo jedva našli, međutim nije nas oduševio, što pretjerano skupim menijem, što prekomercijaliziranošću. Pojeli smo gulaš kakav sprema majka predsjednika Obame i odlučili kako je krajnje vrijeme da napustimo ovu marokansku metropolu. Već rano ujutro čeka nas dvodnevno putovanje u Saharu, a trebalo je doći u Marrakech i pronaći smještaj. Put je protekao relativno ugodno, a s kartom u ruci relativno smo se lako snašli u centru grada, pronašavši iznajmljenu kuću nakon dvadesetak minuta. Kuća je bila pravo osvježenje u odnosu na hostel u kojem smo spavali noć prije.

Nije bilo žohara, a bilo je tople vode. U Maroku jedan više od ovoga ne smije niti može poželjeti...
Jedruska @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 25, 2010
Jedro i Cici napokon su uhvatili vremena podijeliti s vama svoja iskustva iz Maroka. Nadamo se da je vrijedilo čekati, stoga se opustite i zaplovite skromnim sintaksama u unutrašnjost ove berberske zemlje...

1. dan.   

Prva upečatljivija slika koju smo okinuli na našoj marokanskoj ekspediciji, osim one "breathtaking" Gibraltara iz aviona, bila je fotografija kojom smo zabilježili stotine palmi na lokalnom aerodromu u Tangieru, najsjevernijeg grada Maroka i najprometnije luke ove afričke zemlje.

Rentavši auto, kojeg broj prijeđenih kilometara odaje kao okorjelog putnika ondašnjim cestama, uputili smo se prema našoj prvoj postaji, centru Tangiera. Prva vožnja na afričkom tlu bila je zaista upečatljiva. Ono što bi europljani odmah prekrstili u državnu svečanost, ovdje je označavalo tek jednu običnu i vruću proljetnu subotu.

Glavnu ulogu u dekoru ulica imali su deseci prometnih policajaca, kao i stotine stijegova sa državnom zastavom. Međutim, što smo dublje ulazili u centar grada postajali smo sve svjesniji kako su prometni policajci tek statisti, dok na ulicama vlast kroje kamikaze, koje se nenadano ubacuju u putanju, koji bez pardona od tri trake naprave šest i kojima je truba zamjena za žmigavac.

Naizgled spretno pakriravši auto samo nekoliko stotina metara od mora, potrčali smo prema plaži. Tamo bismo stigli za nekoliko minuta da nas nije presreo nesimpatični žicaroš, koji nas je za nekoliko kuna bio spreman slijediti preko cijelog grada. Nerado smo se odvojili od pet dirhama i tako platili svoju slobodu i mir. Dirhami su, za one koji neznaju, nacionalna marokanska valuta. Otprilike, deset dirhama iznosi jedan euro.     

Već pola sata kasnije uz paellu i kozice, lokalni specijalitet kojim se jednostavno moraju zamastiti prsti po dolasku u Maroko, prepričavali smo doživljaje s nekoliko kilometara duge plaže koja služi, koliko za šetnicu srednjovječnih žena pogleda skrivenih pod feđom, toliko i kao navrat-nanos osmišljen nogometnih terena. Za Marokance nogomet je, ne samo sport, već način života, što ćemo se uvjeriti nebrojeno puta kasnije.

E da, onda je uslijedio "hightlight" dana, vožnja tzv. atlantskom magistralom do Casablance. Znatiželjne poglede kroz prašnjavo prozorsko staklo morali smo dodatno zadovoljiti kada smo se približili tom vodenom monstrumu zvanom ocean. Nije bilo dovoljno niti više desetaka slika kako bi naše oduševljenje uobličili u formu fotografije.

Vožnju prema najmnogoljudnijem gradu Maroka nastavili smo kada se mrak već dobrano nadvio nad zelenim krajobrazom. Magistralu smo zamijenili autocestom i ubrzo se susreli s novim policijskim postrojbama, koji su sada bili nešto aktivniji. Recimo samo da su nas u stotinjak kilometara zaustavili čak tri puta, stoga budućim posjetiocima svakako sugeriramo da voze jako sporo, držeći se propisa.

Nemojte se iznenaditi kada u pretjecanoj traci na autuputu iz mrklog mraka izroni stop palica. U slučaju spomenutog, zapamtite kako tamošnji policajci ne znaju engleski, a ako vi možda nekom ludom srećom neznate francuski ili arapski, velika je vjerojatnost da će vas pustiti dalje, zbog  nemogućnosti sporazumijevanja.

Predah od frustirajućih susreta s pripadnicima prometne policije potražili smo na interesantnoj benzinskoj stanici, koja je opremljena  svojom vlastitom "džepnom" džamijom. Marokancima je kao i svim pripadnici islama vjera jako bitna, a neki se mole i čak do pet puta na dan,  često prekidajući i već započeti posao, što smo se također posvjedočili u nekoliko navrata.

Upravo na ovom zabačenom mjestu okusili smo svoj prvi "marokanski whiskey". Susret sa šakom lišća mente i nekoliko žlica šečera natrpanih u  omalenu mutnu čašu vruće vode za nas je bio pravo otkriće. Iako će za neke možda biti presladak, čaj je to kakav nikada u Europi nismo  nigdje vidjeli, a kamoli probali. Što se nas tiče, čaj od mente povratkom doma više ne postoji, barem ne ovakav kakav se kod nas nudi....

Možda bi Casablanca i nešto prijatnije izgledala na prvi pogled da upravo nije završio veliki gradski derbi...

Slike stižu uskoro :D
Jedruska @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 5, 2010
Štovani čitatelju potonjih redaka! Autori ovog bloga entuzijasti su kodnih imena Jedro i Cici, koji tvore nepatvoreni mladi par opsjednut putovanjima, posebice afričkim, ali i inim kulturama i ljudima... Osim što imaju za cilj obogatiti naše skromne bitke, putovanja prakticiramo kako bi se bar malo udaljili od svakodnevice, koja ma kojim god bojama bila obojena, s vremenom postaje upravo ono što predstavlja, tupu rutinu.

Maroko nam se od samoga početka činio kao idealna destinacija za to, ali sve dok jednog kišovitog popodneva nismo ušli u turističku agenciju u centru grada. Na spomen cijene putovanja(10000 kn po osobi) ruke nam se razdvojihu, a san o Maroku srušiše kao kula od karate. Potiho psovajući kapitalizam zamišljeno smo napustili ured. I onda, tamo negdje između 244. i 245. koraka(brojanje istih bio je jedini način da se ne rasplačemo) rodila se ideja o projektu. Mi ga zovemo "Bunt protiv turističkih agencija..." Uzeli smo stvar u svoje ruke i odlučili sami sebi organizirati putovanje na Afrički sjever.

Putovanje je sada, mjesecima kasnije, isplanirano, a za desetak dana konačno odlazimo u Maroko... Samo ćemo vam reći da je cijena višestruko jeftinija od one agencijske... Uskoro, kada se vratimo puni dojmova, pokušat ćemo da i vi iskusite isto. Zapamtite, Maroko više nije nedostižan, a upravo će se Jedrotours potruditi da za bizarno prihvatljivu cijenu tamo ode i stotinu mladih ljudi iz Hrvatske i okolice. Ljudi, koji nemaju na desetke tisuća kuna i ljudi koji nemaju vremena planirati putovanja
Jedruska @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare