Doživite Maroko
Jedrotours.com
PUTURIST.COM
Jedrotours
Create your own banner at mybannermaker.com!
Blog
petak, prosinac 17, 2010
Dok ne napišemo novi post, postavili smo davno obećanu galeriju puta u Saharu... Nadamo se da će te uživati, barem deseti dio onoga što smo mi tamo proživjeli... Pozdravi drž te se...

Jedruska @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 14, 2010
Oko pola noći svi smo polijegali te iz postelja razmišljali kako je zaista neobičan osjećaj spavati na podu šatora u najvećoj svjetskoj pustinji. Ležajevi su bili neudobni, jastuci prastari, a dekama se već pokrivalo na tisuće turista, no sve to bilo je manje važno."Baš smo party animals", bilo je posljednje što je rekla omanja Kineskinja, nakon čega smo uz oštre fijuke zapadnjaka zaplovili mislima još istočnije, tamo negdje prema srce pustinje.

Kao po dogovoru, Berberi su nas promrzle probudili u 5 sati, a izgovor je bio nevjerojatni izlazak sunca koji se samo može vidjeti u pustinji. Iskreno, takvih smo vidjeli na stotine, a sasvim je druga stvar što se teza odnosi na unutrašnjost Sahare, a ne na rubne djelove gdje dine nisu zavladale okolišem. Bile su razbacane kao otočići, a u daljini su se još mogli vidjeti vrhunci planine Atlas.

Ipak, tragove razočaranja brzo smo isprali brižno serviranim doručkom. Kruh, maslac, marmelada, čaj, što drugo. Ali nikad ta kombinacija nije bolje pasala no tad, 700 kilometara od najbližeg grada i nekoliko tisuća kilometara od kuće. Nakon ukusnog objeda požurili smo se u šetnju, jer je najavljen skori polazak natrag. "Ajme ne opet deve", bila je prva pomisao dok nismo okreuli glavu i ugledali hladni, ali podatni pijesak pod nama.

Sve trkačke i gimnastičke discipline koje smo do tada poznavali okušali smo na dinama. Pijesak nam je izlazio kroz uši, ali vrijedilo je. Po povratku shvatili smo da smo ostali posljednji, a berberi su već digli paniku. Na brzinu smo se uspeli i opet naišli na isti problem: Kako se smjestiti na devi? Prije grbe, poslije grbe ili na grbi, prema naprijed, postrance ili prema natrag. Uglavnom, nijedno od toga nije se pokazalo dobrim riješenjem. Posebno je iritirajući devin tempo kretanja, kojem se jednostavno morate prilagoditi, ma kako vam glava glupo odskakala na ramenima. Deve nisu pokazale želju da se prilagode našim ukusima.

Povratak prema Marrakechu razbili smo posjetom dolini palmi, a ona je nešto najfascinantije što smo imali priliku vidjeti na ovom dvodnevnom putovanju u Saharu. Šetali smo se u moru zasađenog žita i gušili se u stotinama datulja što su za nas vješto brali lokalni dječaci, koji nas nisu ispuštali iz vida. Kud mi okom oni skokom, a u takvom domaćinstvu, malo se tko ne bi ugodno osjećao. Nagradili smo druželjubivost dirhamima i vratili se u kombi. Režo je opet ludovao cestama, mi smo opet proživljavali želučane tegobe, a naš vodič po deseti put pričao priče o marokanskoj seoskoj junakinji Fatimi... You know Fatima?

Jedruska @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 10, 2010


Planina Atlas opet je uzimala maha, lelujajući u punini svojih zavoja, uspona i padova. Raslinja je bilo sve manje, a želučanih problema i pauza sve više. Vozač, kodnog imena Režo, davao si je oduška na neprimjeren način, a kazna zbog prekomjerne brzine koju je zaradio, bila je više u dekorativnoj službi, no što ga je naučila pameti. Nekih sat vremena kasnije stali smo u gradić simpatičnog naziva Ouarzazate. Mjesto sa 50-tak tisuća stanovnika, posljednje veliko utočište Marokanaca prije golemog pješčanog diva. Žila kucavica grada, odnosno jedini izvor prihoda lokalnoj Upravi dva su ogromna filmska studija gdje se snimaju gotovo svi sjevernoafrički, a ništa manje ni oni holivudski filmovi milijunskih produkcija.

Suhi zrak i kratki ručak pod toliko potrebnom natstrešnicom stabilizirali su želučanu kiselinu pa smo se odlučili krenuti na posljednji dio puta, ka našoj krajnjoj destinaciji - Zagori. Gradić sa jedva tri tisuće stanovnika, koji se nalazi na gotovo na samoj granici sa Alžirom, vidjeli smo tek kroz prljavo staklo kombija. Zaustavili smo se nekih kilometar van grada kako bi ciljano kupili zaštitu za jahanje na devama. Minornu novčanu prevaru pregrizli smo, shvativši kako nas svega dvjestotinjak metara dalje čekaju naše osobne deve. U međuvremenu, slatkoj dječici koja su nas stalno okruživala, podijelili smo nekoliko dirhama, navukavši si suze na oči kada smo zauzvrat dobili  vješto napravljeno Devu od suhog palminog lišća, amajliju koju čuvamo i danas.

Da deve nisu udobno prijevozno sredstvo mogli smo zaključiti još samim pogledom na to jednogrbo čudo životinjskog svijeta, međutim euforija koja smo osjećali nije dala pesimizmu mjesta. Sat i pol truckanja po mraku doživljaj je koji baš i nismo očekivali kada smo zamišljali jahanje pustinjom, a još smo se i pitali što bi bilo da Režo nije obarao svoje rekordno vrijeme ovog 670 kilometara dugog puta od Marrakecha.  Kada su nam na tečnom berberskom napokon rekli da se sjašimo, našli smo se oči u oči  s mrklim mrakom pa smo morali doslovno napipati trošnu tkaninu svog prenoćišta. Sedmero premorenih ljudi zasjelo je u šator te uz petrolejske svijeće, vino i tradicionalna berberska jela, stalo čavrljati o zgodama na putovanjima svijetom.

Ugođaj je svakako pojačala i pješčana oluja koja je ubrzo počela pa su sve opcije druženja na otvorenom propale. Kao utješna nagrada, u šatoru su se pojavili svirači, koji su improvizirajući po improviziranim instrumentima dobrih pola sata zabavljali pijano društvance. Oko ponoći vrijeme nam se ipak smilovalo pa smo krenuli  lunjati po dinama, gdje smo naišli na simpatičnu skupinu Iraca koji su se častili marokanskom čokoladom. Nudili su, probali smo i bili smo sretni... Svi zajedno polegli smo na golemu dinu i zagledali se u stotine tisuća zvijezda na nebu. "Moj pokojni otac uvijek mi je govorio: Sine, Sahara je hotel sa tisuću zvjezdica", procijedio je omanji Berber pojavivši se iz mraka, a mi smo onako zavaljeni u meki i podatni pijesak mogli samo kimnuti glavom u znak odobravanja.

Jedruska @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 26, 2010
Izlet u Saharu dogovorili smo nekoliko mjeseci ranije i nakon toga nismo se više čuli s ljudima iz te agencije. Okvirno, dogovor je bio da krećemo trećeg dana u 7 sati ujutro. Kako putujemo, čime, s kim..., nismo znali, sve smo prepustili slučaju. Sa prepunim ruksacima na leđima i oskudno odjeveni spustili smo se niz ulicu na dogovoreno mjesto. I zaista, u 7 sati i pet minuta stvari smo ukrcavali u oveći kombi u kojem su se uz nas našli vozač, vodič i jedna simpatična medicinska sestra iz Kanade. Šturo nam je rečeno da moramo skupiti još dvije cure. Kada su se ukrcale i posljednje putnice, Australke rodom iz Hong Konga i Vijetnama, naša mala skupina bila je spremna za Saharu.

One moderne autoceste koje spajaju gradove ostavili smo daleko iza sebe i otisnuli se uskim planinskim putićima preko planine Atlas. Putovanje od gotovo deset sati "razbijali smo čestim stajanjima kako si se uvjerili su izvrsnosti pejzaža ovog bogomdanog krajolika. S jedne strane snijeg (da, da snijeg) i poznata marokanska skijališta, a sa druge strane pustoš ispresijecana oskudnim zelenilom i kućama od blata, nakrčkanim ljudima koji su tako umom toliko daleko od nama bliskog, kompjutera, interneta, blogova... Svakim novim kilometrom priroda je bila sve surovija, a zelenila je bilo sve manje.  Prvu pauzu upotpunili smo posjetom tipičnom marokanskom seocetu u podnožju Atlas planine. Parkiravši kombi na nekom improviziranom šljunkastom parkiralištu zaputili smo se prema istome. Doći do njega može se jedino magarcem( vodić se plaća deset dirhama) ili bosonog preko rijeke koja ga okružuje. Nakon što smo prešli rijeku, svatko po preferencijama, našli smo se, ni manje ni više nego na mjestu gdje su se snimale holivudske uspješnice "Gladijator" i "Lawrence od Arabije".

Za holivudske režisere kuće od blata pečenog na saharskom suncu imaju opijajuću moć. Toliko jednostavne, a opet toliko naizgled moćne nastambe u kojima se normalno odvija suživot ljudi i stoke. Imali smo priliku iz prve ruke uvjeriti se u unutrašnjost takve jedne kućice koja pri samom ulasku ruši svaku predodžbu o normalnom kućanstvu . Ugostio nas je simpatični bračni para koji živi od malo plodne zemlje, dvije koze i nekoliko kokoši, i naravno milostinji posjetitelja. Elegantno smo prošli kroz kuću i naposljetku se raskomotili u podrumu, gdje nas je domaćin počastio čajem od mente i pogačom. Šetnju gradom nastavili smo do samog vrha zamka, odakle smo se uvjerili da se radi o mjestašcu od svega 20-ak kuća. Na samom vrhu brda pružao se pogled na selo kao i na rijeku gdje su magarci i dalje marljivo prevozili mještanine i pokojeg turista. Vrijeme je bilo za nastavak putovanja do naše krajnje destinacije, Sahare.

Jedruska @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 11, 2010
Ispričavamo se svima zbog maloga delaya, ali znate kako je to s vremenom u ovo doba, curi kroz prste.... Dakle da nastavimo gdje smo stali... Ulazimo u Casablancu, negdje oko 22h.

Ako se nikada niste vozili sa autom istočnije ili južnije od Europe onda će te malo teže shvatiti naš šok koji nas je zatekao po ulasku u Casablancu, grad koji je udomio stanovnika koliko i cijela Hrvatska. Grad koji može zahvalili Michaelu Curtizu i njegovoj filmskoj uspješnici iz '42 što se smjestio na turističku kartu svjetskih putnika.

Najveći marokanski grad nalazi se na obali Atlantskog oceana i veoma je moderan grad. To je rezultat francuske obnove grada po uspostavljanja protektorata 1912. godine nakon što je francuska vojska bombardiranjem, pod izlikom da štiti Europljane u nemirima koji su neposredno prije izbili u gradu, sravnila ga gotovo sa zemljom.

Ali pustimo sad povijest "Bijelog grada" i vratimo se na ulaz u ovu zaista svjetsku metropolu. Ostavivši desetak dirhama simpatičnoj Marokanki koja radi u naplatnoj kućici na ulazu u grad ostali smo poprilično zbunjeni s količinom smjernica na arapskom. S kartama i vodičem u ruci pokušavali smo zaključiti gdje se nalazi hostel.

Uz sve to trebali smo ostati sabrani i nedopustiti oku da nam zaluta u neželjenom pravcu kako bi uživalo u egzotici koja nas je okruživala. Mlado, staro, boso, obučeno, crno i bijelo. Sve se to šepurilo cestom, koje su bile pretrpane starim, bijelim Mercedesima koji voze kao taksi služba. Kad smo se dovukli do centra grada, upravo je taj bijeli Mercedes postao naš vodič do hotela. Nagodili smo se za 50 dirhama do hostela...

Dobivši ključ od sobe jedne muke su prestale, a druge su započele. Entuzijazam koji je bio na vrhuncu, jer smo bez probleme došli do svog prvog prenoćišta, naglo je nestao kad smo otključali sobu broj 14. Unutrašnjost je bila u debeloj svađi s higijenom. Zidovi su bili visoki gotovo pet metara, a na jednom mjestu nedostajao je komad zida, tako da je virilo svjetlo iz hodnika, što su komarci automatski pretvorili u koridor utaživanja gladi.

Nakon što smo u nekoliko navrata pregrizli jezik, ali doslovno, uputili se prošetati medinom i popiti koju cugu u lokalnom bircu. Slika koja nas je dočekala ispred hostela nije baš ona koju smo zamišljali O Casablanci. Evo i zašto. Za razliku od Europljana, čija elita često živi u najužem centru grada, u Maroku je princip drugačiji. Tamo su upravo u centru najsiromašniji žitelji vlasnici neuglednih kuća u raspadnom stanju.

I tako smo se mi našli u jedan sat do ponoći kako lutamo uskim ulicama, gdje baš nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se ovjekovječuju fotografije. Shvatili smo to ubrzo pa smo ušetali u lokalnu birtiju koju pohodi isključivo muška populacija i naručili jedan čaj od mente. Iako smo po svemu odskakali od ostalih gostiju, oni se nisu pretjerano obazirali na nas, već su u miru kartali, a krajičkom oka na ogromnom plazmi pratili susret nogometne Lige prvaka.

Lokal bi zasigurno dobio zabranu rada, da se nalazi negdje na Starom Kontinentu, međutim naši bi konobari mogli ići u Maroko na instrukcije iz ljubaznosti. Sjeli smo se za jedini slobodan stol u kafiću i pričekali nasmijani Marokanca da nam donese omanji vrč i dvije prazne čaše, upitna stupnja higijene.

Nakon što se odmaknuo korak stao je promatrati kako ulijevamo čaj pa kada je vidio kako više prolijevamo nego uljevamo i pržimo si jezik, vratio se do nas i na tečnom arapskom nam objasnio proces ulijevanja čaja. Naravno, nećemo vam odati princip,  čisto da vam ostavimo da to iskustvo sami osjetite. Kako se vrata hostela zatvaraju u ponoć platili smo nekih 3 kune, stisnuli zube i zaputili se prema sobi sa zebnjom oko srca...

Legli smo u robi, jer nismo dobili ni čiste plahte, a glavu pokrivenu kapuljačom oprezno naslonili na jastuk, namjestivši se tako da nam ogromna paučina na zidu napravi sjenu. Spavali smo u odvojenim krevetima, a misao da ih spojimo ubrzo smo prokleli stotinu puta. Naime, maknuvši krevet na podu smo ugledali mrtvog žohara. Samo ćemo vam reći jednu stvar: "Da nismo bili u Maroku, da nismo bili u prljavom hostelu u centru Casablance, da nije bilo jedan sat u noći  i da nismo taj dan proputovali gotovo petnaestak sati, sablasni vrisak, onaj koji ledi krv u žilama, prolomio bi se zgradom".
Jedruska @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 27, 2010
Dragi ljubitelji putovanja!

Da vam skratimo vrijeme do novog posta, odnosno opisa našeg drugog dana u Maroku, postavili smo omanju galeriju slika kako bi vam bolje približile tekst otprije nekoliko dana i kako bi ste bolje pojmili život u Maroku. Nadamo se da će vam se svidjeti...

Uskoro stižu dojmovi iz našeg drugog afričkog dana...
Jedruska @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 21, 2010
Dobri, dobri ljudi...

Nakon osam dana provedenih u šarenom i egzotičnom Maroku, Jedro i Cici vratili su se u domovinu. Tijela nam se polako regeneriraju, ali kulturni šamar koji smo dobili, još će nam dugo dugo odzvanjati ušima.

U sljedećih nekoliko dana detaljno ćemo vas provesti kroz naše putovanje, dan po dan. Da, znamo da s nestrpljenjem očekujete naš dnevnik puta, požurit ćemo se... Uglavnom, niti jedan čovjek ne bi trebao na onaj svijet bez uspomena istkanih čarolijom ovog Berberskog naroda.
Jedruska @ 16:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare