Doživite Maroko
Jedrotours.com
PUTURIST.COM
Jedrotours
Create your own banner at mybannermaker.com!
Blog
nedjelja, svibanj 30, 2010
Evo nakon dugo vremena smo uhvatili vremena i nadamo se kako će sad vremenski rezmaci postova biti nešto rijeđi...

Dakle, noć smo preživjeli kako-tako, a jeza se nastavila ujutro ulaskom u WC, koji nije opran barem mjesec dana. Upriličili smo instant higijensku ceremoniju i krenuli pokupiti stvari. Zveckanje noževa i tanjura u predvorju značilo je da je na rasporedu doručak i prvo jutarnje sunce na obali Atlantika. Kao što ćemo se i kasnije uvjeriti, u svakom mjestu gdje smo boravili, doručak se sastoji od tri naizgled jednostavne, ali ukusne namirnice: kruha, marmelade i maslaca. Nakon jutarnje okrijepe pozdravili smo domaćine i napustili ovo sablasno mjesto. Odlučili smo provjeriti kako izgledaju ulice kojima smo sinoć lutali kada ih okupa danje svjetlo.

Inače, kada dođete u ovaj ogroman grad prvo mjesto gdje će vas uputiti jest džamija Hasana 2. Naime, riječ je o trećem po redu najvećem vjerskom domu muslimana na svijetu, ali i vlasniku najvećeg minareta svijeta, koji se proteže do nebeskih 210 metara. U ovoj ogromnoj građevini se istovremeno može moliti 25 tisuća vjernika i jedina je džamija u koju mogu ući ne-muslimani. Dvije trećine džamije napravljene su na oceanu, a teško je reći je li impresivnija izvana ili iznutra. Na trgu ispred džamije može stati preko sto tisuća vjernika što dovoljno govori o glomaznosti iste.

Nakon što smo u unutrašnjosti džamije od jedne hrvatske grupe doznali kako su platiti put u Maroko nevjerojatnih 18 tisuća kuna, okruženje nam je postalo još svjetlije i ljepše. Likovajući, zaputili smo se prema medini. Kao što smo već rekli, u medini žive najsiromašniji stanovnici grada, zbog čega smo upravo u njoj i dobili svoju prvu kulturološku šamarčinu. Da, zaboravili smo da je nedjelja i da ćemo u rijeci ljudi doploviti do placa, koji je vrištao u tisućama slika i zvukova. Odjednom smo umjesto turobnih sivih zidova sa svih strana bili okruženi bogatom ponudom, koja je varirala od svježe ribe, mesa, žitarica, povrća, na koncu i svega što jedan može zamisliti.

Uistinu je zapanjujuće i zbunjujuće doživjeti kako upravo ispred tebe kokoš biva izvađena iz kaveza, a onda i dekaptivirana. Još gluplji jest osjećaj kada shvatiš da se jedino ti od svih tih ljudi čudiš tome. Suzdržiš se od bljuvanja, okreneš glavu nadesno, gdje je upravo u tijeku vađenje utrobe omanje svinje. Na istom stolu, nekih pola metra dalje, sječe se sirova riba na ploške, a sve je prožeto krikovima baba koje se tuču i vrijeđaju nad štandom krumpira. Tko je mogao znati da je stara pazarska ptica Behe taman dobio novu pošiljku sa sela, mladih, ali ono pravo slatkih krumpira.

Jednom kada upadneš u tu rijeku ljudi na placu, nema ti spasa. Moraš jednostavno odraditi svih tih nekoliko kilometara. Jedina šteta u svemu tome jest što kada dođeš na pola, već zaboraviš sva ona čuda koja si vidio na samom početku. Ako još kojim slučajem ničim izazvan vikneš Mustapha Hadji, prestaje prodaja i slijedi jedan veliki znak odobravanja i pljesak. Inače, Mustapha Hadji je najbolji marokanski nogometaš svih vremena, ikona. Kada stranac u Maroku izgovori njegovo ime, u pravilu su mu sva vrata otvorena. Sasvim je druga stvar što su  kuće toliko sablasne da kroz neka vrata vjerojatno i neće željeti proći.

Više-manje uspješno smo odradili plac, nakon čega smo se zaputili prema uređenijem dijelu grada. Već nakon kilometar šetnje shvatili smo da se okruženje grada sasvim promijenilo. Siromaštvo medine zamijenili su veliki bulevari, prostrani parkovi i sjajno uređene građevine i ulice. Bio je to Maroko u punom sjaju. Fontane, goleme aleje, kafići, brižno uređeni parkovi u kojima ljudi masovno uživaju, bilo da šetaju ili leže po travnatim površinama. Naravno onim travnatim površinama koje ne okupiraju stotine djece u potrazi za komadom zemlje gdje mogu od jaketa napravit golove i prionuti najomiljenijom im stvari, nogometu.

Oduševljenje se u popodnevnim satima splaslo, kada smo shvatili da nitko u gradu ne zna gdje je kultni Ricks Caffe, popularno mjesto iz čuvenog filma Casablanca. Ricks smo jedva našli, međutim nije nas oduševio, što pretjerano skupim menijem, što prekomercijaliziranošću. Pojeli smo gulaš kakav sprema majka predsjednika Obame i odlučili kako je krajnje vrijeme da napustimo ovu marokansku metropolu. Već rano ujutro čeka nas dvodnevno putovanje u Saharu, a trebalo je doći u Marrakech i pronaći smještaj. Put je protekao relativno ugodno, a s kartom u ruci relativno smo se lako snašli u centru grada, pronašavši iznajmljenu kuću nakon dvadesetak minuta. Kuća je bila pravo osvježenje u odnosu na hostel u kojem smo spavali noć prije.

Nije bilo žohara, a bilo je tople vode. U Maroku jedan više od ovoga ne smije niti može poželjeti...
jedrotours @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare