Doživite Maroko
Jedrotours.com
PUTURIST.COM
Jedrotours
Create your own banner at mybannermaker.com!
Blog
nedjelja, travanj 11, 2010
Ispričavamo se svima zbog maloga delaya, ali znate kako je to s vremenom u ovo doba, curi kroz prste.... Dakle da nastavimo gdje smo stali... Ulazimo u Casablancu, negdje oko 22h.

Ako se nikada niste vozili sa autom istočnije ili južnije od Europe onda će te malo teže shvatiti naš šok koji nas je zatekao po ulasku u Casablancu, grad koji je udomio stanovnika koliko i cijela Hrvatska. Grad koji može zahvalili Michaelu Curtizu i njegovoj filmskoj uspješnici iz '42 što se smjestio na turističku kartu svjetskih putnika.

Najveći marokanski grad nalazi se na obali Atlantskog oceana i veoma je moderan grad. To je rezultat francuske obnove grada po uspostavljanja protektorata 1912. godine nakon što je francuska vojska bombardiranjem, pod izlikom da štiti Europljane u nemirima koji su neposredno prije izbili u gradu, sravnila ga gotovo sa zemljom.

Ali pustimo sad povijest "Bijelog grada" i vratimo se na ulaz u ovu zaista svjetsku metropolu. Ostavivši desetak dirhama simpatičnoj Marokanki koja radi u naplatnoj kućici na ulazu u grad ostali smo poprilično zbunjeni s količinom smjernica na arapskom. S kartama i vodičem u ruci pokušavali smo zaključiti gdje se nalazi hostel.

Uz sve to trebali smo ostati sabrani i nedopustiti oku da nam zaluta u neželjenom pravcu kako bi uživalo u egzotici koja nas je okruživala. Mlado, staro, boso, obučeno, crno i bijelo. Sve se to šepurilo cestom, koje su bile pretrpane starim, bijelim Mercedesima koji voze kao taksi služba. Kad smo se dovukli do centra grada, upravo je taj bijeli Mercedes postao naš vodič do hotela. Nagodili smo se za 50 dirhama do hostela...

Dobivši ključ od sobe jedne muke su prestale, a druge su započele. Entuzijazam koji je bio na vrhuncu, jer smo bez probleme došli do svog prvog prenoćišta, naglo je nestao kad smo otključali sobu broj 14. Unutrašnjost je bila u debeloj svađi s higijenom. Zidovi su bili visoki gotovo pet metara, a na jednom mjestu nedostajao je komad zida, tako da je virilo svjetlo iz hodnika, što su komarci automatski pretvorili u koridor utaživanja gladi.

Nakon što smo u nekoliko navrata pregrizli jezik, ali doslovno, uputili se prošetati medinom i popiti koju cugu u lokalnom bircu. Slika koja nas je dočekala ispred hostela nije baš ona koju smo zamišljali O Casablanci. Evo i zašto. Za razliku od Europljana, čija elita često živi u najužem centru grada, u Maroku je princip drugačiji. Tamo su upravo u centru najsiromašniji žitelji vlasnici neuglednih kuća u raspadnom stanju.

I tako smo se mi našli u jedan sat do ponoći kako lutamo uskim ulicama, gdje baš nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se ovjekovječuju fotografije. Shvatili smo to ubrzo pa smo ušetali u lokalnu birtiju koju pohodi isključivo muška populacija i naručili jedan čaj od mente. Iako smo po svemu odskakali od ostalih gostiju, oni se nisu pretjerano obazirali na nas, već su u miru kartali, a krajičkom oka na ogromnom plazmi pratili susret nogometne Lige prvaka.

Lokal bi zasigurno dobio zabranu rada, da se nalazi negdje na Starom Kontinentu, međutim naši bi konobari mogli ići u Maroko na instrukcije iz ljubaznosti. Sjeli smo se za jedini slobodan stol u kafiću i pričekali nasmijani Marokanca da nam donese omanji vrč i dvije prazne čaše, upitna stupnja higijene.

Nakon što se odmaknuo korak stao je promatrati kako ulijevamo čaj pa kada je vidio kako više prolijevamo nego uljevamo i pržimo si jezik, vratio se do nas i na tečnom arapskom nam objasnio proces ulijevanja čaja. Naravno, nećemo vam odati princip,  čisto da vam ostavimo da to iskustvo sami osjetite. Kako se vrata hostela zatvaraju u ponoć platili smo nekih 3 kune, stisnuli zube i zaputili se prema sobi sa zebnjom oko srca...

Legli smo u robi, jer nismo dobili ni čiste plahte, a glavu pokrivenu kapuljačom oprezno naslonili na jastuk, namjestivši se tako da nam ogromna paučina na zidu napravi sjenu. Spavali smo u odvojenim krevetima, a misao da ih spojimo ubrzo smo prokleli stotinu puta. Naime, maknuvši krevet na podu smo ugledali mrtvog žohara. Samo ćemo vam reći jednu stvar: "Da nismo bili u Maroku, da nismo bili u prljavom hostelu u centru Casablance, da nije bilo jedan sat u noći  i da nismo taj dan proputovali gotovo petnaestak sati, sablasni vrisak, onaj koji ledi krv u žilama, prolomio bi se zgradom".
jedrotours @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare