Doživite Maroko
Jedrotours.com
PUTURIST.COM
Jedrotours
Create your own banner at mybannermaker.com!
Blog
petak, prosinac 10, 2010


Planina Atlas opet je uzimala maha, lelujajući u punini svojih zavoja, uspona i padova. Raslinja je bilo sve manje, a želučanih problema i pauza sve više. Vozač, kodnog imena Režo, davao si je oduška na neprimjeren način, a kazna zbog prekomjerne brzine koju je zaradio, bila je više u dekorativnoj službi, no što ga je naučila pameti. Nekih sat vremena kasnije stali smo u gradić simpatičnog naziva Ouarzazate. Mjesto sa 50-tak tisuća stanovnika, posljednje veliko utočište Marokanaca prije golemog pješčanog diva. Žila kucavica grada, odnosno jedini izvor prihoda lokalnoj Upravi dva su ogromna filmska studija gdje se snimaju gotovo svi sjevernoafrički, a ništa manje ni oni holivudski filmovi milijunskih produkcija.

Suhi zrak i kratki ručak pod toliko potrebnom natstrešnicom stabilizirali su želučanu kiselinu pa smo se odlučili krenuti na posljednji dio puta, ka našoj krajnjoj destinaciji - Zagori. Gradić sa jedva tri tisuće stanovnika, koji se nalazi na gotovo na samoj granici sa Alžirom, vidjeli smo tek kroz prljavo staklo kombija. Zaustavili smo se nekih kilometar van grada kako bi ciljano kupili zaštitu za jahanje na devama. Minornu novčanu prevaru pregrizli smo, shvativši kako nas svega dvjestotinjak metara dalje čekaju naše osobne deve. U međuvremenu, slatkoj dječici koja su nas stalno okruživala, podijelili smo nekoliko dirhama, navukavši si suze na oči kada smo zauzvrat dobili  vješto napravljeno Devu od suhog palminog lišća, amajliju koju čuvamo i danas.

Da deve nisu udobno prijevozno sredstvo mogli smo zaključiti još samim pogledom na to jednogrbo čudo životinjskog svijeta, međutim euforija koja smo osjećali nije dala pesimizmu mjesta. Sat i pol truckanja po mraku doživljaj je koji baš i nismo očekivali kada smo zamišljali jahanje pustinjom, a još smo se i pitali što bi bilo da Režo nije obarao svoje rekordno vrijeme ovog 670 kilometara dugog puta od Marrakecha.  Kada su nam na tečnom berberskom napokon rekli da se sjašimo, našli smo se oči u oči  s mrklim mrakom pa smo morali doslovno napipati trošnu tkaninu svog prenoćišta. Sedmero premorenih ljudi zasjelo je u šator te uz petrolejske svijeće, vino i tradicionalna berberska jela, stalo čavrljati o zgodama na putovanjima svijetom.

Ugođaj je svakako pojačala i pješčana oluja koja je ubrzo počela pa su sve opcije druženja na otvorenom propale. Kao utješna nagrada, u šatoru su se pojavili svirači, koji su improvizirajući po improviziranim instrumentima dobrih pola sata zabavljali pijano društvance. Oko ponoći vrijeme nam se ipak smilovalo pa smo krenuli  lunjati po dinama, gdje smo naišli na simpatičnu skupinu Iraca koji su se častili marokanskom čokoladom. Nudili su, probali smo i bili smo sretni... Svi zajedno polegli smo na golemu dinu i zagledali se u stotine tisuća zvijezda na nebu. "Moj pokojni otac uvijek mi je govorio: Sine, Sahara je hotel sa tisuću zvjezdica", procijedio je omanji Berber pojavivši se iz mraka, a mi smo onako zavaljeni u meki i podatni pijesak mogli samo kimnuti glavom u znak odobravanja.

jedrotours @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare